1. O naucavanju prethodnika o duši neka bude receno 412a toliko. Vratimo se kako da kažem opet na pocetak pokušavajuci utvrditi šta je duša i kakva bi mogla biti najuopštenija definicija o njoj.

Jednu vrstu bivstvujuceg [postojece stvarnosti] nazivamo supstancijom pod kojom, s jedne strane, razumijevamo materiju koja po sebi nije odredenost [bice po sebi, štostvo] a s druge oblik i formu, na temelju cega se nešto naziva određenost, i, kao trece, ono što je od toga [materije i forme] sastavljeno. Materija je mogucnost [potentia] a forma entelehija [ostvarena suština u materijalnom predmetu] i to u dvostrukom smislu - kao istinsko znanje [scientia, naucno znanje, deduktivno zakljucivanje] i kao misaono promatranje. Smatra se da su prvenstveno tijela supstancije, posebno ona koja nastaju prirodnim pu¬tem, jer su pocela ostalima. Od prirodnih tijela jedna u sebi posjeduju život, a druga ne. Životom [živim bicem] smatramo ono što se samo hrani, raste i propada. Zbog toga je svako prirodno tijelo koje sudjeluje u životu odredena supstancija i to složena supstancija. Buduci da je rijec o takvome tijelu koje posjeduje život, onda tijelo ne može biti duša. Tijelo, naime, nije nešto što se dodaje supstratu [substratum, podležece, osnova] nego je radije samo supstrat i materija. Iz toga nužno proizilazi daje duša supstancija kao forma prirodnoga tijela koje potencijalno posjeduje život". Supstancija je, dakle, entelehija, i to tako oblikovanog tijela.

Nju dvojako razumijemo: kao istinsko znanje i kao misaono promatranje. Duša je ocigledno entelehija kao istinsko znanje. U bicu [pribitnost, imanentnost, pripadnost, prirodenost] duše nalazi se, naime, san i budnost [vigilia, budno stanje, bdijenje]. Shodno tome, budnost odgovara misaonom promatranju, a san posjedovanju bez djelovanja. Kod jednog istog bica istinsko znanje postanjem je starije. Zbog toga je duša prva entelehija prirodnog tijela koje potencijalno posjeduje život, što znaci da je obskrbljen organima. Organe predstavljaju i djelovi 412b biljaka, ali su sasvim jednostavni. Tako je list zaštitnik omotaca ploda, a omotac ploda zaštitnik samoga ploda. Korijen odgovara ustima, jer oboje uzima hranu. Ako, dakle, treba oznaciti [imenovati] nešto što je zajednicko svakoj duši, onda bi to bila prva entelehija prirodnog tijela snabdjevenog organima. Zbog toga nema potrebe pitati se da li su duša i tijelo jedno, kao što se ne postavlja pitanje o vosku i otisku, niti uopšte o materiji svakog pojedinog predmeta, niti od cega je [njihova] materija. Buduci da Jedno'6 [ jednost] i bice ima više znacenja, to entelehija ima jedinstveno znacenje.

Tako smo, dakle, uopšteno kazali, šta je duša. Ona je supstancija po pojmu [Kata]. To ukazuje daje ona suština [esentia, bit, bivstvo] tako oblikovanom tijelu, kao stoje odredena vrsta oruda, na primjer, sjekira, pri¬rodno tijelo. Suština sjekire jeste njena supstancija, a to joj je i duša. Kad bi ona bila iz nje uklonjena, ne bi bila sjekira,osim imenom, ali je ovako sjekira. Duša, medutim, nije suština i pojmovno odredenje takvoga tijela, nego takvoga prirodnog tijela koje u sebi sadrži pocelo kretanja i mirovanja. Potrebno je razmatrati i ono stoje receno i o djelovima tijela. Kad bi, naime, oko bilo živo bice, njegova bi duša bila moc gledanja [vid]. Ta bi, dakle, moc bila supstancija oka po pojmovnom odredenju.

Oko je materija za moc gledanja [za vid]. Kad ona nestane nema više oka osim po imenu, nalik kamenom ili naslikanom oku". Nužno je, dakle, da se ono što se odnosi na dio prenese na citavo živo tijelo. Kao što se, naime, opažaj djelova prenosi na dio [kakav odnos vlada medu djelovima] tako se i citavo culno opažanje odnosi na citavo culima zamjetljivo tijelo, ukoliko je ono takvo.

Ono, medutim, tijelo koje je odbacilo dušu nije u mogucnosti da živi nego ono koje ju posjeduje. Sjeme i plod su tijela sa takvom mogucnošcu. Kao stoje, dakle, cijepanje sjekire i gledanje oka, isto tako je i budnost entelehija, upravo onako kao što je snaga oka i moc [sposobnost] organa [stavni dio] duše. Tijelo je, medutim, bivstvujuce [bivstvo] po mogucnosti. Kao što, medutim, oko sacinjava zjenica i vid, tako duša i tijelo sacinjavaju živo bice.

Ako je duša po prirodi djeljiva, onda je jasno da se ona ili neki njezin dio može odvojiti od tijela. U nekim slucajevima, medutim, entelehija pripada samo tim djelovima, dok u drugim ništa ne prijeci da mislimo kako su odvojeni, jer kao entelehija ne pripadaju ni jednom tijelu. Osim toga, nejasno je da li je duša tako [u tom smislu] entelehija tijelu kao ladar ladi.

Toliko, dakle, o definiciji i prikazu duše.

Mr Bojan JOVANOVIĆ