[sql_error] : Table 'bgsvet11_bgs_new.bgs_register' doesn't exist
- query: SELECT * FROM `bgsvet11_bgs_new`.`bgs_register` WHERE ip='3.83.81.42' AND browser='claudebot'


[sql_error] : Table 'bgsvet11_bgs_new.bgs_register' doesn't exist
- query: INSERT INTO `bgsvet11_bgs_new`.`bgs_register` (`ip`,`date`,`browser`,`referer`) VALUES ('3.83.81.42','1711629738','claudebot','')

Verzija za štampu rss Bookmark and Share Početak » Mama, tata i ja » Razonoda »

Moć fotografije

14. 12. 2013.

Moć fotografije - fotografija ima veliku moc Fotografi koriste svoje foto-aparate kao sredstva za istraživanje sveta, nedostupnih mesta i zatvorenih društava, ali kao i sredstva pomoću kojih utiču na svest i savest drugih ljudi.

Njihovi snimci su dokaz da je fotografija bitna – danas više nego ikada.

Trideset i četiri godine pre rođenja našeg časopisa danski filozof Seren Kjerkegor mrzovoljno je predskazao profanu sudbinu novorasprostranjene umetnosti fotografije. „Pomoću dagerotipije”, rekao je, „svako će moći da napravi svoj portret – ranije su to mogli samo uglednici – a istovremeno se sve radi na tome da svi izgledamo potpuno isto, tako da će nam biti dovoljan jedan jedini portret.”

Društvo National Geographic nije osnovano da bi preispitalo Kjerkegorovu tvrdnju, bar takav cilj nije postojao u početku njegovog rada. Misija Društva bila je istraživanje, a bezlične stranice njegovog zvaničnog časopisa nisu mogle da se pohvale svojim izgledom. Prošle su godine pre nego što su istraživači National Geographica počeli da koriste foto-aparat kao sredstvo pomoću kojeg su dočaravali ono što su videli na terenu i zahvaljujući čemu će naš časopis postati slavan: fotografske reportaže koje mogu da utiču na promenu gledišta, pa čak i svesti i savesti čovečanstva. Zamrzavanjem i izuzimanjem jednog određenog vrednog delića sveta iz okvira vremena i prostora jedna značajna fotografija može da prikaže sveukupnost našeg sveta na takav način da više nikada ne budemo u stanju da ga sagledavamo istim očima. Uostalom, Kjerkegor je isto tako napisao: „Istina predstavlja zamku: ne možete do nje doći a da u nju ne upadnete.”

Fotografija danas predstavlja globalnu kakofoniju raznorodnih snimaka. Milioni slika se svakog minuta postavljaju na profile društvenih mreža i veb-sajtove. Shodno tome, svako može da bude tema fotografije i svestan je toga – ubrzo ćemo na listu ugroženih vrsta morati da stavljamo i trenutke kada ne želimo da budemo snimljeni. U ovom hiperegalitarističkom, kvaziorvelovskom svetu, u kojem je baš svako u bukvalno svakom trenutku pripravan da potegne kameru, fotografi National Geographica su svetli izuzetak. Zbog čega je to tako, samo se delimično može objasniti prirođenim ličnim izborima (koji objektiv za koje svetlo u kom trenutku) koji pomažu u stilskom određenju pojedinog snimatelja.

Umesto toga, njihove najbolje fotografije služe kao podsetnik da prikazano ima neuporedivo veću moć od napisanog. One nas mogu preneti u najskrivenije predele sveta.

Kad saopštim ljudima da radim za ovaj časopis, vidim da im se oči šire i znam šta će uslediti kada dodam, kao što moram: „Žao mi je, ja samo pišem.” Biti fotograf National Geographica znači oličavati ceo svet, videti svu njegovu lepotu, baviti se poslom iz svačijih snova. Gledao sam „Mostove okruga Medison” – shvatam, i nisam ogorčen. Ali me često i šalju na zadatke sa fotografima National Geographica, i ono što vidim me ispunjava divljenjem a zavišću baš nimalo. Ono što ih pokreće jeste krajnja rešenost da izvanrednim slikama ispripovedaju priču, ali ono što ih ometa u njihovom istraživanju jeste svakodnevna gomila prepreka i smetnji (takse za prekomerni prtljag, negostoljubivi vremenski uslovi, horske zabrane pristupa) tu i tamo isprekidane drugim nevoljama (slomljenim kostima, malarijom, pritvorom). Pri povremenim višemesečnim odsustvima od kuće – propušteni rođendani, praznici, školske priredbe – može da im se desi i da ne budu dobrodošli u zemljama koje imaju neprijateljski stav prema Zapadu. Ili kada sede na drvetu čitavih nedelju dana. Ili kad jedu bube za večeru. Mogao bih da dodam i da Ajnštajn, koji je podrugljivo novinare nazivao lichtaffen, što znači „majmuni (ili varalice) izvučeni na svetlo dana”, nije živeo tako što bi ga budio poziv u 3 sata ujutro. Hajde da ne pomešamo zavodljivost sa plemenitošću poziva. Ono što me, osim njihovih fotografija, zapanjuje jeste sposobnost ovih mojih kolega da trpe tegobe u interesu krajnjeg proizvoda. Izgleda da drugačije ne može. Iako su im počeci svima različiti (gradić u Indijani ili Azerbejdžanu, bolničko odeljenje dečje paralize, vojska Južnoafričke Republike), sve ih je osvojila magnetska privlačnost kamere, a vremenom su se kroz njihov rad iskazale i njihove različite sklonosti: civilizacijske protivrečnosti i kulture

koje nestaju, velike mačke i sićušni insekti, pustinja i more. Šta je zajedničko fotografima National Geographica? Glad za nepoznatim, hrabrost da se suoče sa sopstvenim neznanjem i mudrost da se ono prepozna, ili kao što neko reče: „Fotografija nikada nije načinjena od onog što se uzima već od onog što se prima.”

Na terenu sam gledao svoje kolege sa kamerama kako sede danima, čak i nedeljama, pred svojim modelima i kako ih samo slušaju i saznavaju od njih šta je to što ovi hoće da prenesu svetu, i to sve pre nego što prinesu foto-aparat oku. Naši fotografi su bukvalno proveli godine uronjeni u izolovane svetove laponskih pastira, japanskih gejši i novogvinejskih rajskih ptica. Plod te posvećenosti može da se vidi na njihovim fotografijama. Ono što se ne vidi jeste njihovo osećanje odgovornosti prema onima koji su imali smelosti da ukažu poverenje strancu i da mu otvore vrata svog skrivenog sveta. Daleko je rizičnije i vremenski zahtevnije da se odustane od nameštenog snimka, te da se fotografiji pristupi kao zajedničkom poduhvatu između dve duše sa različite strane objektiva.

Savest je ona druga osobina koja povezuje ove fotografe. Iskusiti lepotu grenlandskih foka koje plivaju u zalivu Sent Lorens podrazumeva i da treba uvideti krhkost njihovog staništa: mnoštvo mladunaca koji se dave zbog otapanja santi leda, a što je neposredna posledica klimatskih promena. Biti svedok ratnih tegoba u zlatonosnom području Demokratske Republike Kongo, a takođe spoznati tračak nade: pokazati švajcarskim trgovcima zlata kakve su posledice njihove trgovine, pa će možda obustaviti nabavke iz tog dela sveta.

Ispostavlja se da je, kada je u pitanju fotografija u proteklih 125 godina, Kjerkegor istovremeno bio u pravu i da je grešio. Slike u National Geographicu ne otkrivaju jedan svet jednoličnosti, već čudesne raznolikosti. Ali istovremeno dokumentuju društva, vrste i pejzaže, koje ugrožava naša čežnja za homogenizacijom. Naš časopis danas često upućuje istraživače na zadatak da fotografišu mesta i bića koja bi uskoro mogla da nastave svoje postojanje samo na njegovim stranicama. Kako tu činjenicu ignorisati? Ako moje kolege dele nekakvu istu vrstu zavisnosti, onda je ona u pokušaju da se očuva naša planeta kroz ogroman domet i uticaj ovog prepoznatljivog časopisa. Da li to zvuči razmetljivo? Pitajte švajcarske trgovce zlatom. Na izložbi u Ženevi videli su fotografije koje je snimio Markus Blizdejl i praktično preko noći obustavili nabavku zlata iz Konga.

Naravno, svaki profesionalni fotograf se nada epohalnom snimku, onom jedinstvenom životnom spletu okolnosti i veštine koji će ga uvesti u panteon fotografa u kojem se već nalaze Džo Rozental sa svojim snimkom Ivo Džime, Bob Džeksonova slika kako Džek Rubi ubija Li Harvi Osvalda i snimak Zemlje u njenoj blistavoj celovitosti koji su napravili astronauti misije Apolo 8. Pa ipak, slike istorijskih događaja nisu delokrug rada fotografa National Geographica. Najčuvenije fotografije koje su krasile ove stranice ne ubrajaju se u područje istorijskih zbivanja ili istorijskih ličnosti. Pre je to Šargat Gula, avganistanska devojčica koja je 1984. godine imala možda 12 godina kada ju je fotograf Stiv Mekari snimio u izbegličkom logoru u Pakistanu. Ono što su njene intenzivne zelene oči poručile svetu sa naslovne strane National Geographica u junu 1985. godine ne bi moglo da saopšti ni hiljade diplomata i humanitarnih radnika. Netremični pogled ove mlade Avganistanke urezao se u našu kolektivnu podsvest i otvorio oči poslovično slepoj zapadnoj publici. To je bila ona kjerkegorovska zamka koju nam je postavila istina. U trenutku smo tu istinu spoznali i više nismo mogli da je ignorišemo.


Izvor: [ nationalgeographic.rs ]

Čitanja: 2745 | Komentara: 0 | Dodaj komentar

Otkrijte svoj karakter - fotografija ima veliku moc
Otkrijte svoj karakter

Izaberite oko koje vas najviše privlači i saznajte kakva ste osoba! Ako vas privlači više od jednog oka i to
Moć fotografije - fotografija ima veliku moc
Moć fotografije

Fotografi koriste svoje foto-aparate kao sredstva za istraživanje sveta, nedostupnih mesta i zatvorenih društava, ali kao i sredstva pomoću kojih
Poslednje mesto na svetu gde vladaju žene - fotografija ima veliku moc
Poslednje mesto na svetu gde vladaju žene

U 2012. godini skoro milion i po turista posetilo je jezero Lugu, tri puta više nego u toku protekle godine.
Poslednje zrno kafe - fotografija ima veliku moc
Poslednje zrno kafe

Suprotno ustaljenom viđenju, posledice globalnog zagrevanja osećaju se svakodnevno i to – na lokalnoj pijaci. Kako će klimatske promene uticati
Deset stvari zbog kojih ćeš zažaliti - fotografija ima veliku moc
Deset stvari zbog kojih ćeš zažaliti

Sigurno postoje neke stvari koje ste uradiili ili koje niste uradili zbog kojih se već kajete, tako da je vreme

John Newman i Milky Chance na Exitu

Nova engleska soul zvezda John Newman, nastupiće u subotu 11. jula, a indie-pop duo Milky Chance 12. jula na glavnoj
{title} - {opis}

ROBMATIC - novi švajcarski DJ star u Beogradu!

U petak 21. Jula na gradskom splavu Lasta nastupiće nova švajcarska Tech-House zvezda - ROBMATIC ROBMATIC je nova sjajna zvezda