Verzija za štampu rss Bookmark and Share Početak » Novosti » Kultura » Main stream »

DRŽAVNIK

24. 09. 2008.

DRŽAVNIK - 1. - Sokrat: Zaista veliku ti hvalu dugujem, Teodore, što sam upoznao Teeteta, te jednaku što sam upoznao stranca.

Teodor: Doskora ćeš mi, Sokrate, dugovati trostruku, kad ti prikažu lik državnika i filozofa.

Sokrat: Pa dobro. Da li ćemo kazati, dragi Teodore, da smo to čuli od onoga koji je najvrsniji u računstvu i mjerstvu?

Teodor: Kako to, Sokrate?

Sokrat: Uzeo si svakoga od tih ljudi kao jednu veličinu, a oni su po vrijednosti daleko više jedan od drugoga nego što vaše umijeće može izraziti razmjerom.

Teodor: Baš si mi dobro, tako mi našega boga Amona, opravdano i s mnogo pamćenja, Sokrate, predbacio pogrešku u računstvu. Tebi ću već to drugom zgodom uzvratiti. Ti pak, stranče, nemoj nipošto odustati od svoje ljubeznosti prema nama, nego redom, bilo da prije odabireš državnika bilo filozofa, odaberi i prikaži.

Stranac: To moramo, Teodore, učiniti, kad smo se već jednom toga prihvatili, i ne smijemo odustati prije nego to dovršimo. Ali što treba da radim s ovim Teetetom?

Teodor: Kako to misliš?

Stranac: Da li da ga pustimo neka se neko vrijeme odmara i da umjesto njega uzmemo njegova druga u vježbanju, ovoga Sokrata? Ili kako svjetuješ?

Teodor: Baš kako si rekao, uzmi ga. Ta, jer su mladi, lakše ću podnijeti cijeli napor ako se budu odmarali.

Sokrat: Zaista, stranče, čini se da su mi obojica odnekud srodni. Za jednoga naime vi tvrdite da meni sliči po crtama lica, a s drugim me isto ime kao i moje i isto nazivanje nekako usko spaja. Treba svakako da srodnike uvijek rado upoznajemo preko govora. S Teetetom sam, eto, jučer sam sudjelovao u razgovoru i malo prije ga slušao kako odgovara, a sa Sokratom ni jedno ni drugo. Treba ispitati i njega. Meni pak neka drugom zgodom odgovara, a tebi sada.

Stranac: Tako će biti, Sokrate, čuješ li eto Sokrata?

Sokrat mladi: Čujem.

Stranac: Pristaješ li dakle na to što kaže?

Sokrat mladi: Potpuno.

Stranac: S tvoje strane nema, vidi se, zapreka, a još manje da kako smije biti zapreka s moje strane. Evo dakle nakon sofista potrebno je, kako se meni čini, da nas dvojica proučavamo državnika. Pa reci mi da li i njega moramo uzeti kao jednoga od onih koji imaju znanje, ili kako?

Sokrat mladi: Kao jednoga od njih.

2. - Stranac: Znanje dakle treba da podijelimo, kao kad smo promatrali prijašnji lik?

Sokrat mlađi: Po svoj prilici.

Stranac: Ali čini mi se, Sokrate, ne po istoj diobi.

Sokrat mladi: Po kojoj onda?

Stranac: Po drugoj.

Sokrat mlađi: Vjerojatno.

* - Kako će se dakle pronaći put do državničkog znanja? Treba nam ga naime pronaći, odijeliti ga posebno od ostalih, obilježiti ga pojmom koji samo njemu pripada, a ostalim putovima, koji se odjeljuju od njega, udariti kao znak drugu jedinstvenu vrstu, te tako navesti našu dušu da zamisli sva znanja kao podijeljena na dvije vrste.

- To je stranče, mislim, tvoj posao, a ne moj.

- Treba ipak, Sokrate, da to bude i tvoj, kada nam to postane jasno.

- Točno si kazao.

- Nisu li računstvo i neka druga srodna mu umijeća lišena djelatnosti te pružaju samo spoznaju?

-Tako je.

- Umijeća, naprotiv, koja se tiču graditeljstva i uopće rukotvornog rada, posjeduju znanje kao od prirode sraslo s djelatnošću i skupa s njome stvaraju tjelesne predmete, koji nastaju, a prije nisu postojali.

- Dakako.

- Na taj način onda dijeli sva znanja te jedna nazivamo praktičnim, a druga samo teoretskim.

- Neka ti to budu dvije vrste znanja, koje je kao cjelina jedno.

- Da li ćemo onda uzeti državnika i kao kralja i kao gospodara i još kao domaćina, označujući sve to kao jedno, ili da kažemo da pri tome ima toliko umijeća koliko smo upravo naziva izrekli? Nego radije me slijedi u ovome!

-U čemu?

- U ovome. Ako je tko, premda je sam običan građanin, sposoban davati savjete nekom javnom liječniku, zar nije nužno da ga nazivamo onim istim imenom umijeća kojim i onoga kojemu on daje savjete?

-Jest.

- A što je s ovim? Tko god je vrstan opominjati čovjeka koji kraljuje u zemlji, a sam je obična osoba, zar nećemo za njega kazati da posjeduje znanje koje bi morao imati sam vladar?

- Kazat ćemo.

- Ali je zacijelo znanje pravoga kralja kraljevsko?

- Jest.

- Neće li onaj koji to znanje posjeduje, bio on upravo vladar ili obična osoba, svakako s pravom biti nazvan kraljem o samom umijeću?

- Bilo bi barem pravo.

- Pa i s domaćinom i gospodarom bilo bi isto tako.

- Dakako.

- Pa što? Ta valjda nema nikakve razlike s obzirom na vlast između veličine prostrana domaćinstva i opsega malene države?

- Nikakve.

- Što se tiče onoga što smo upravo ovaj čas razmatrali, očito je dakle da o svemu tome postoji samo jedno znanje. Nazivao ga netko bilo kraljevskim, bilo državničkim, bilo domaćinskim, ni šta se s njime ne prepirimo.

- Ta i čemu?

3. - Ali je odista ovo očito, da svaki kralj u rukama i cijelom tijelu posjeduje tek nešto malo snage za održavanje svoje vlasti, ako se to usporedi s duševnim razborom i snagom.

- Očito je.

- Hoćeš li, dakle, da kažemo da je kralj u užoj vezi s teoretskim znanjem nego s rukotvornim i uopće praktičnim?

- Bez sumnje.

- Državničko ćemo, dakle, znanje i državnika, pa kraljevsko znanje i kraljevskog čovjeka uvrstiti skupa na isto mjesto, uzevši sve to kao jedno?

- Očito.

- Išli bismo dakle postupno ako bismo nakon toga dijelili teoretsko znanje?

- Potpuno.

- Budi stoga pozoran, ne bismo li u njemu opazili neko cijepanje.

- Govori, kakvo!

- Ovakvo. Spominjali smo umijeće računanja.

-Da.

- Svakako, mislim, pripada među teoretska umijeća.

- Kako ne?

- Kada umijeće računjanja već upozna razliku među brojevima, nećemo mu valjda više pripisati nikakav posao, nego da prosudi ono što je upoznalo.

- Ta što bismo drugo?

- Pa i svaki graditelj ne radi sam, nego upravlja radnicima. -Da.

- Jer pruža jamačno teoriju, ali ne rukotvorni rad.

- Tako je.

- Opravdano se dakle može govoriti da on ima udjela u teoretskom znanju.

- Potpuno.

- Njegova je pak dužnost, mislim, kad iznese svoj sud, ne smatrati da je dovršio posao, niti se udaljiti, kao što se udaljio onaj koji je izradio kakav račun, nego naređivati svakom radniku što je potrebno, dok ne izrade što im je naređeno.

- Točno.

- Teoretska su dakle i sva takva znanja, a i ona koja prate umijeće računanja, ali se te dvije vrste međusobno razlikuju s obzirom na prosuđivanje i naređivanje.

- Čini se.

- Ako bismo dakle dijelili na dvoje cjelinu teoretskog znanja, pa jedan dio nazvali naređivanjem, a drugi prosuđivanjem, zar ne bismo rekli da je dioba prikladna?

- Barem po mome mišljenju.

-Nego uistinu, kad se nešto zajednički radi, ugodno je slagati se.

- Kako ne bi bilo ugodno?

- Dok dakle među nama bude tog slaganja, ne moramo se obzirati na mišljenje ostalih.

- Zacijelo ne moramo.

4. - Deder dakle, u koje od tih dvaju umijeća treba da uvrstimo kraljevskog čovjeka? Da li ćemo ga uvrstiti u umijeće prosuđivanja, kao nekog gledaoca, ili radije u umijeće naređivanja, jer on njemu pripada kad zapovijeda kao gospodar?

- Ta kako da ga ne uvrstimo radije u to drugo?

- Što se pak tiče umijeća naređivanja, trebalo bi opet gledati nije li kako podijeljeno. Po mojem je mišljenju ovako nekako: kao što se razlikuje umijeće preprodavača od umijeća onih koji prvi prodaju, tako se čini da su i kraljevi po vrsti odijeljeni od glasnika.

- Kako to?

- Preprodavači primaju tuđu robu prije negdje prodanu i prodaju je po drugi put.

- Upravo je tako.

- Tako i glasnički stalež prima tuđe misli kao naredbe, pa sam po drugi put naređuje drugima.

- To je prava istina.

- Što dakle? Da li ćemo u jedno isto smiješati kraljevsko umijeće s umijećem tumača, zapovjednika u veslanju, vrača, glasnika i s mnogim drugim tima srodnim umijećima, kojima je svima zajedničko upravo naređivanje? Ili hoćeš li da prema našoj usporedbi od malo prije (tj. kad je umijeće naređivanja bilo uspore đeno s umijećem prodavača vlastitih proizvoda) stvorimo po sličnosti i ime, kad je već nekako bezimena vrsta onih koji sami daju svoje naredbe, pa da to tako podijelimo da vrstu ,,kraljevi" uvrstimo u „samovlasno" umijeće, a da sve drugo pustimo po strani, propustivši da nadjenemo tome neko drugo ime? Ta naše je ispi tivanje bilo upravljeno na vladara, a ne na ono što je njemu protivno.

- Dakako.

5. - Kad je dakle to već prikladno odijeljeno od onoga, i rastavljeno po suprotnosti između tuđe i vlastite vlasti, nije li opet potrebno dijeliti to samo, ako još imamo u tome kakvu osnovu dijeljenja?

- Svakako.

-1 doista, čini se da imamo. Nego slijedi me i sudjeluj u diobi!

- Kako?

- Nećemo li naći da svi vladari, koliko ih zamislimo kako se služe naređivanjem, zato naređuju da nešto stvore?

- Kako ne?

-I doista nije nipošto teško na dvoje podijeliti sve što nastaje.

- Kako to?

- Od cjeline je jamačno jedan dio neživ, a drugi živ. -Jest.

- Po toj ćemo istoj opreci dijeliti, ako baš želimo dijeliti, onaj dio teoretskog znanja koji pripada naređivanju.

- Po čemu?

-Po tome što ćemo jedan dio namijeniti stvaranju neživih bića, a drugi stvaranju živih bića. I tako će već sve biti rastavljeno na dvoje.

- Potpuno.

- Jedan dakle dio toga pustimo po strani, a drugi ponovno uzmimo, pa uzevši ga kao cjelinu, podijelimo ga na dvoje.

- A koji od tih dvaju dijelova, kažeš, treba ponovno uzeti?

- Svakako onaj u kojem se naredbe tiču živih bića. Ta zacijelo nije nikada posao kraljevskoga znanja upravljati neživim stvarima, kao što je to posao graditeljstva, nego je njegov posao plemenitiji: ono ima oduvijek vlast među živim bićima i upravo nad njima.

- Točno.

- Što se pak tiče stvaranja i gojenja živih bića, može se vidjeti s jedne strane pojedinačno gojenje, a s druge zajednička briga za gojenčad skupljenu u stada.

-Točno.

- Doista nećemo naći da državnik pojedinačno goji kao neki gonič goveda ili konjušar, nego da više naliči onomu koji se bavi uzgajanjem konja ili goveda.

- Očito je doista to što si sada rekao.

- Da li dakle onaj dio gojenja živih bića, u kojem se zajednički goji velik broj, nazivamo gojenjem u stadima ili zajedničkim gojenjem?

- Onim od tih dvaju naziva koji nam se pruži u raspravljanju.

6. - Vrlo dobro, Sokrate! Ako budeš ustrajao u tome da ne daješ važnost nazivima, pokazat ćeš se bogatijim u razboritosti za starost. A sada nam treba to raditi kako predlažeš. Što se tiče gojenja u stadima, da li vidiš kako se može pokazati da je ono što istražujemo dvostruko i kako će se postići da ono što sada istra

žujemo u cjelini od dva dijela poslije istražujemo samo u polovici?

- Pokušat ću. Čini mi se da je drugo nešto gojenje ljudi, a drugo opet gojenje životinja.

- Svakako si vrlo spremno i vrlo odvažno obavio diobu. Moramo se ipak čuvati da nam se to ubuduće po mogućnosti ne događa.

- Što to?

- Da odjeljujemo malen dio kao cjelinu prema mnogim velikim dijelovima i izvan njegove vrste. Naprotiv, neka svaki dio ima svoj vlastiti pojam - ideje. Vrlo je naime lijepo odmah odjeljivati ono što se istražuje od ostaloga, ako je takav postupak točan. Tako si ti malo prije pomislio da si našao diobu, pa si požurio na še raspravljanje vidjevši da vodi k ljudima. Međutim, prijatelju, nije sigurno sitno dijeljenje, nego je sigurniji postupak kad se dijeli po sredini, i onda se lakše nailazi na pojmove. To je vrlo važno u istraživanju.

- Kako to misliš, stranče?

- Moram pokušati još jasnije govoriti iz obzira prema tvojoj mogućnosti shvaćanja. U sadašnjoj pak prilici nemoguće nam je sve objasniti, ali treba nastojati u tome poći dalje, makar i malo, radi jasnoće.

- Kakvu smo dakle, kažeš, pogrešku malo prije pravili kod dijeljenja?

- Ovakvu, kao kad bi se tko prihvatio razdiobe ljudskog roda na dvoje pa dijelio, kao što većina ovdašnjeg svijeta dijeli: Helene naime posebno odjeljuje od svega kao cjelinu, a za sve ostale narode, premda ih je neizmjerno mnogo, premda nisu u međusobnoj vezi niti su istog jezika, zato što su ih nazvali jednim nazivom barbarima, misle da zbog tog jednog naziva stvaraju jedan rod. Ili kao kad bi tko mislio da dijeli broj na dvije vrste time što odjeljuje od cjeline deset tisuća i to izlučuje kao jednu vrstu, nadjenuvši svemu ostalome jedno ime, pa kad bi opet zbog toga naziva držao da i to postaje drugim jedinstvenim rodom posebno od prvoga. Ljepše bi se zacijelo i više prema diobi na vrste i dijeljenju na dvoje dijelilo ako bi se broj rastavljao po parnosti i ne parnosti, a ljudski rod po muškom i ženskom spolu, i kada bi se Liđani ili Frižani ili drugi koji jedino tada stavljali nasuprot svime i odjeljivali, ako se ne bi mogla naći dioba po kojoj bi jedan i drugi dio bio u isto vrijeme i vrsta i dio.

7. - Vrlo točno. Nego to je baš ono, stranče! Kako se može jasnije razabrati da vrsta i dio nisu isto, nego da su međusobno različiti?

- Predragi moj Sokrate, nije sitnica to što tražiš. Mi smo već i sada zastranili od postavljenog zadatka više nego bi trebalo, a ti tražiš da još više zastranimo. Sada se stoga vratimo natrag, kako se priliči. Time ćemo se pak drugom zgodom pozabaviti, kad budemo imali vremena, kao oni koji po tragu idu za nečim. Međutim, u svakom slučaju pazi da ne shvatiš da si od mene čuo jasnu definiciju toga.

-Čega?

- Toga da su vrst i dio međusobno različiti.

- Što onda?

- Kada postoji vrsta nečega, nužno je da ona bude i dio onoga čega se upravo vrstom naziva. Dio pak ne mora biti ujedno i vrstom. To, a ne ono drugo, Sokrate, smatraj uvijek mojim mišljenjem.

- Tako ću činiti.

- Kaži mi sada dalje ovo! -Što?

- Odakle nas je zastranjivanje amo dovelo? Mislim upravo odanle kad si ti, upitan kako treba podijeliti gojenje u stadima, vrlo spremno rekao da postoje dva roda živih bića: jedan ljudski, a drugi cjelina svih ostalih životinja.

-Istina je.

mr. Bojan Jovanović

Izvor:Bgsvetionik

Čitanja: 2278 | Komentara: 0 | Dodaj komentar


John Newman i Milky Chance na Exitu

Nova engleska soul zvezda John Newman, nastupiće u subotu 11. jula, a indie-pop duo Milky Chance 12. jula na glavnoj
{title} - {opis}

ROBMATIC - novi švajcarski DJ star u Beogradu!

U petak 21. Jula na gradskom splavu Lasta nastupiće nova švajcarska Tech-House zvezda - ROBMATIC ROBMATIC je nova sjajna zvezda